nedjelja, 31.10.2021.
Kada ljubav nestane
Hodam kao zombi. Plačem bilo kad i bilo gdje. Misli me obavijaju, misli me obuzimaju. Što se dogodilo? Da li sam to ja? Da li je to ona? Da li samo sanjam, da li živim? Onda me stegne novi grč, onda se lice skupa sa dušom pretvori u grimasu, ne mogu disati više. Ne mogu živjeti više. Sve mi se vrti u glavi, sve je košmar. Brzo preispitivanje sebe i svega. Slike u glavi, dragi ljudi oko mene koji mi ne pomažu, koji plaču. Slike u mom mobitelu, našem zajedničkom stanu, stvari našeg života. Sam sam odjednom i odlazim pa dolazim. Imam ili imamo psa, našu ljubav. Ona ne zna ali osjeća, kao dijete. Uhvati me bijes, ali on se pretvara u grč suza i bola. Koliki dio svog života sam ti dao i volio? A jednako te volim i sad. A nemam te više i ne znam kako ću dalje. Moram živjeti, moram sve a ostao sam daleko, sam. I sve što imam sam utkao u nas, ne mogu to otkinuti, ne mogu se odmaknuti. Imam prijatelje i drage ljude koji mi pokazuju da sam vrijedan, da ih imam. Ali nemam tebe i nemam odgovora jer je to nekakav ružan san koji mi se događa. Nema razuma u tome, ali nestalo je srce, nestalo je naše srce. Ostalo je samo moje. Dišem i hodam i ništa ne vidim oko sebe. Kako ću preživjeti bez našeg srca, kako ću shvatiti tvoj bijeg, kako? Sve moje mane dio su mene i naših devet i po godina sna i jave. Sve tvoje mane. I sve naše vrline i ljepote. I sve je odjednom nestalo, kao izgubljeno tlo pod nogama. Samo tako, kao da nikada ni bilo nije, ljubavi moja. Kako sam volio i kako ju volim. Zaspim, a kad se probudim kao da sam otvorio oči more, oči koje ne žele vidjeti. Srce koje ne želi vjerovati da je sve to stvarnost. Razum koji me tjera da živim i da odem dalje. Zbogom naše srce, zbogom moja vječna ljubavi. Probudit ću se opet kao prije, moram živjeti. Više nije važno, njena ljubav je iščezla i više ne postoji. Zbogom draga moja, puno je suza i bola ostalo iza tvog bijega u novi život. Kad počneš zbog toga plakati, više nikoga neće biti. Ni mene ni onih koji plaču zbog nas draga i mila moja. Ljubim te.
nedjelja, 13.10.2013.
Ne ugasi luč
U mojim labirintima sjećanja hodam. Vrijeme koje je potrošeno u mom vijeku ostalo je zapisano na tvrdom disku svijesti. Otvoren i brz um nezaustavljivo ga čita, konstantno. Sjedim i slušam pjesmu koju sam davno slušao. Odlazio sam od kuće na dugo vrijeme. To je bilo neminovno i zapisano. Proživio sam ono što sam morao i vratio se u svoj kraj. Prolaznost vremena ne utječe na uspomene iako neke stvari ne želim pamtiti. Skeptičnost obilježava noviji dio mog življenja i iako sam ostao dječak, nisam dijete koje prihvaća sve što mu nametnu. Moj duh je iskusan, ali senzibilan. Kao da me on tjera dalje, kao da me izaziva da vjerujem. A ja svakoga dana i svake noći iznova putujem svojim svijetom kao da mi je prvi puta. Dok gledam odraz vremena na onom materijalnom , razmišljam o duhu i o njegovom vječnom univerzumu. Samo u njega vjerujem, samo me on vodi. I prilagodio mi se, a tko zna gdje je bio prije mene? Da li je bio? Prosvjetlio me je prejako, izoštrio mi je čula snažno i sada me izaziva. Zna on da da je tijelo u kojem diše uvijek isto i da stari ali ne da mu da ga to obuzme. Volja za životom i promjenama njegov je plod, njegova vječna staza. I moj pogled kroz prozor sada, moji prsti na tipkama ovih slova, moja istina života, sve je nadahnuto snagom univerzuma. Želja da moje srodne duše budu uz mene, snažna je i stalno prisutna, kao neki izvor. Biram izazove, moj me duh provocira i ugrožava, ali ne uistinu, samo me testira. A ja putujem, uvjeren da sve ono što vidim, što znam i osjećam, da će me ostaviti na vrhu. Sa njega se okrenem naokolo, sve vidim i sve znam i cijeli mi je svijet pred očima. Sve prihvaćam, sve kiše i sva sunca i zahvalan sam. Govorim da nisam, psujem, bjesnim, ali smijem se i prema svome duhu osjećam poštovanje. Nisam skeptik prema njemu, u dubini to čuvam kao zadnju slamku vjere. A moji dragi putuju samnom i ja ih obilazim kao vjetar. Ne dam nikome da ih dira, samo za njih živim, tako sam brižan i hrabar u toj ljubavi. Sunce je još vidljivo, ali moja lučka svijetli i kad se smrači baš je lijepa. Neću je ugasiti dokle god bude imala nekoga da ju gleda. Samo me poškaklja i kaže mi moja lučka da idem upaliti mog zelenog konja i da odem. Moram se i vratiti jer je moj put bez zadnje postaje, negdje u univerzumu.
srijeda, 18.05.2011.
Deep Depp
In my mind. Igra riječi iz naslova, ima smisla. Da, ali ionako je to samo figura. Sada sam daleko. Uvijek mi se čini da sam to već prošao, sve mi je negdje usađeno. Ponekad mi je neugodno, vidim nekog, znam da bih ga trebao pozdraviti, ali nisam siguran da li je prigodno, da li se znamo? Ljudi se mijenjaju, uglavnom fizički. Vrijeme je na strani Boga. Mislim da sam mladolik, genetski kod je tako posložen. Koliko je godina potrebno u ljudskom vijeku za figurativnu vječnost? Nekome je vječnost zajamčena samo u sjećanjima. Kada odeš mlad, zauvijek si mlad. Ali treba živjeti, treba proći put. Duh je ionako bezvremenski. A sa neke poznate staze svijet je uvijek nov i mlad. Priroda ne može ostariti. Ona se mijenja, ona nas mijenja. Ako intenzivno snivaš o nečemu kad si mlad ili tek dijete, tada će to uvijek biti slatki san čak i nedosanjan. A tada su svi tragovi prošlosti znakoviti, sve upućuje na slatke snove. Kao kada sa nekog visokog vrha promatraš svijet ispod sebe, oblaci su blizu i oni su isti kao i nekad. Sve je lijepo, ljudi koje srećeš na stazi ka vrhu, poslovi koji ljudima život znače, ptice i životinje. Kako je lijepo duboko misliti, kako je lijepo dugo pamtiti, kako je lijepo sretno živjeti. A onda se okrenem pa se spuštam stazom prema cesti. Tom ću se cestom opet vratiti kući. Srce će mi tući jer me čeka moja mala obitelj, moji pokretači ljubavi.
utorak, 08.02.2011.
Hope
U mojim mislima sve vidim. Kao God eyes, kao onaj koga nema. Imam neku igračku, mali plastični propeler koji odapinjem. Gledam kako leti preko krova moje kuće. Mog prvog doma, kućice u ulici Lole Ribara 19. Imam četiri godine i upijam svoj mali svijet. Kako da dođem do svoje igračke koju sam poslao u nepoznato, preko krova iza kojega ne znam što je? Ne znam ni dan danas. Vjerojatno nešto drugo nego što je bilo 68'. U dućan kraj moga haustora donijeli su reklamne kutije za izlog, pune stiropora. Kako je to uzbudljivo, želim se igrati trgovca, želim kupovati. Otvaram ih i uživam u svom malenom svijetu. A vulkanizer okreće veliku gumu i ne skida francusku kapu sa glave. Mocnajka, da, to je baka koja je operna pjevačica, ona me gleda sa svoje lođe, ona je neka nedokučiva pojava, ne silazi k nama. Ali ima konkurenciju, Frajla je ta. Ona je u dvorištu iza svog prozorčića. Moje su oči velike i žele gledati svijet izvan haustora. Izlazim na cestu, miriši kruh iz obližnje pekare. Trčim do ulaza u dvorište pekare i gledam kamionete kako se tovare vrućim kruhom. Do kina ne smijem, ima puno ljudi koji čekaju ispred. Mama i tata će navečer ići gledati film "La Violetera". Kako mi odzvanja pjesma prodavačice ljubičica, moja mama ju je volila. A moja sestra je došla iz škole i ja sam uzbuđeno prelistavao njene knjige. Imali smo divnu slikovnicu "Djeca cvijetovi".Kad bih barem znao gdje je sada. Ali imam nešto, imam Grimmove priče, sačuvao sam ih. Te slike su urezane u dječji um i nikada ne blijede. Lijepo mi je, moj je svijet osebujan, sretan sam. Slavica i Mendo mi ga upotpunjuju, mama mi čita strip koji mi je najdraži. Kako je sve prošlo, a kad poželim sve mi je pred očima. Još sam tu, još smo tu. Želim da ostanemo tu. Želim da zajedno pričamo, da plovimo mislima, da se divimo našim malim i velikim svjetovima. Nada u dobar ishod svih životnih provalija me potajno grije. Ja ipak vjerujem, ja ipak nisam prazan. Samo sam oprezan, samo sam u sjeni. Puštam život da putuje, ja sam mu uvijek na tragu.
četvrtak, 08.04.2010.
Iznad vrhova
Aerosol. Zar dopire tako visoko iznad svojih krijesta? Gledam zaljev ispod oblaka, tako su visoki vrhovi koji ga okružuju. Vrhovi planine čije ime ne znam. Osjećam kapljice i nestaje mi daha. Kakva slika, kakvo putovanje. One way wind. Pokušavam se sjetiti nečega, pokušavam zapamtiti što više. Postavljam zvučnu kulisu, Bachovu Fugu. Ona će se uvijek vratiti sa slikom. Olovni horizont, crne stijene i more u tim tonovima. I aerosol na mom vjetru. Oduzima mi dah i bode mi lice. Ali ne dopirem dokud pogled seže. Uvijek me vjetar drži na istom mjestu. Kao da sam došao vidjeti, kao da sam došao zapamtiti. Kad otvorim oči već sam daleko, ali vratit ću se. Vratit ću se.
subota, 14.11.2009.
Ispod bijelih ruža
We forgive as we forget. To je misao s kojom se sjećamo Bojana. Prepun misli koje su samo njega nosile, siguran u njih, otišao je. Svojim prijateljima je ostavio svo vrijeme provedeno skupa. Svi bi htjeli znati - why? On je tako htio. I zna da oni do kojih mu je bilo stalo, neće razumjeti. I nitko ne bi mogao izmjeniti slijed. Slijed na kraju kojeg je nevjerica i tuga. I magla u očima. Njegova glazba života, koja je svirala 24 sata na dan, stala je. Njegovi su prijatelji mogli vidjeti i mogu i sada njegov "Anxiety of Doom's library". Svoje je nickove pažljivo i znakovito sročio, u svoje avatare svoje misli i simbole unosio. Možda mu i sada negdje Bachov "Air" svira. Možda.
The sky is still blue
The clouds come and go
Yet something is different
Are we falling in love?
Samo jedan segment iz pjesme koju je slušao. Njegove su ljubavi otišle s njim. Bojana nećemo zaboraviti. Oni koji su djelili vrijeme i život s njim, znaju da je njegova dobrota bila jedinstvena. Svoje putovanje kroz život, on je označio svojom pojavom, svojim jedinstvenim imageom i samo površni ljudi to nisu mogli shvatiti. Tamo gdje sam ga ja sretao i viđao, tamo ću i dalje gledati njegovu siluetu. A svom dragom sinu ću reći da njegov najbolji prijatelj i dalje živi u nekom svom, samo svom svijetu.
Do you get scared to feel so much?
To let somebody touch you?
So hot, so cold, so far so out of control
Hard to come by, and harder to hold...
subota, 03.10.2009.
Aura
Plovim svojim mislima, putujem. Vidim sve što sam ikada vidio. Čujem sve što sam ikada čuo. Kao da mi sjećanja nisu potrebna. Deja vu. Ali ne onako slučajno, to je stvarnost koja se vrti. Sve znam i oduvijek sam znao. Pa kada sam ja to bio dijete? Da li ću biti starac? Sve sam to, sada. Nije važno što će biti sutra, ionako se poput svemira sve vrti. Sila sa ili bez imena zna tko će kamo. Imam auru koju svaki živi stvor ima, ona je moj život. Ne znam da li ju je netko već prije imao, da li je ona kao kruna kraljevska? Potajno se veselim i istovremeno strahujem tko će je dobiti poslije mene. Nova jesen je zamijenila staru, a ljeto je prošlo da ni ostariti stiglo nije. I zima će proletjeti, pa će opet proljeće. Toliko pogleda, toliko snova i zbilje. I idem, nekamo i negdje gdje sam već bio. Nije mi žao i nisam nesretan, naprotiv, sretan sam! Putujem i mašem onima koji su mi važni, onima koji su ispunili moj život, moje vrijeme. Kako je ljubav moćna, kako su sami oni koji je nemaju. I oni putuju sami, aura ih blagoslivlja drugim darovima. Biti prazan, biti pun, srce zna.Sada gledam nešto novo, idem u vrtlog. Zbogom danas, čeka me sutra!
četvrtak, 09.07.2009.
Easy listening
Uvijek dobra glazba. Glazba forever. Čujem neku pjesmu i obuzme me osjećaj otkrića. A to je dakle ta pjesma, koju odavno želim čuti, a nisam uspio saznati kako se zove... Koliko toga u životu sa ugodom primamo ili samo okrznemo čulima, a da ne uspijemo temeljnije zabilježiti? Takve stvari spadaju u easy listening kategoriju. Ono što ne možemo zaobići dobro ćemo registrirati, ne nužno svojevoljno. Tako smo sada u nekom kvazihibernacijskom razdoblju iščekivanja. Velike promjene se zbivaju u životu naše države, svi imaju širom otvorene oči i uši. Svi pomalo strepe, svi se pomalo boje. Da li će sve biti kako je i bilo, pa makar to i nije baš nešto? Kad očekuješ loše vijesti, onda shvatiš da je ovo sada zapravo dobro. Nitko ne želi nešto gore, lošije, neizvjesnije. Ovo ljeto je kišno, do sada vrlo kišno. Približava se turbo datum, kako ga ja volim označiti, a to je 15.07. Heart of summer. Koliko srca ima jedno ljeto? Onoliko koliko ih uspijemo dodirnuti. Looking for the summer, jedna zaista easylistening stvar koju uvijek iznova doživljavam autentično. Chris Rea je maher. Gledam svoju okolinu i pokušavam uočiti promjene. Na dvosjedu leži moja kćer, moja najdraža. Boli ju bol, ja joj nastojim pomoći da prebrodi slabost. Kroz kratko vrijeme će proći. Što mi je u životu uistinu važno? Ma ništa, ništa osim mojih najdražih, oni su moje danas i moje sutra. Neka bude gore ili bolje, ali neke se stvari uistinu nikada ne mogu promijeniti. Kao slike života, prošlosti, protječu mi pred očima prizori koji su ono što život čini lijepim i vrijednim.Biti zdrav, imati normalno okruženje i obitelj, nema većih vrijednosti. Odjednom se manje brinem za vruću političku jesen, za možebitne probleme egzistencijalne. Neka nova stvar iz easy listening kolekcije mi miluje čula. A moja kćerkica sniva nemirne snove.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
petak, 15.05.2009.
Poruke "naturalis"
Da li su svi meteoropati?I kad ne želim razmišljati o nečemu,moje me tijelo tjera na to.Moja svijest koja osjeća i vidi.Ciklus se izmješta polako,ali odlučno.Kao naša lopta na kojoj dišemo.Sve je tako zeleno,što volim zeleno!F.G.Lorca je spjevao krasnu pjesmu.On je vjerojatno bio meteo(ro)pat.Pa mu je to zeleno došlo u misli,u tijelo u duh.Mirisi su tako moćni,boje su tako silne.A nebom vladaju vjetrovi koji nose i donose visoke i niske oblake.Oni su ponekad tako fenomenalno oblikovani i tako rastu,pa se smanjuju,pa odlaze i novi dolaze.Ako tada i priroda svojim dahom djeluje na promatrača,doživljaj je ekstatičan.Može Vam se zavrtjeti u glavi ako previše gledate uvis,ako prejako dišete,hiperventilirate.Ali tako i treba.Očistit ćete duh,zaslijepit će Vas obzori za koje ćete znati da im nema kraja.A to je osjećaj koji tjera na život,na put,na vjeru.Stalno se pitam,da li sam vjernik?Ne.Ali želio bih to biti.U snazi duha prirode treba tražiti vjeru,ona je sigurno tu,ona se podaje,moramo ju uzeti.Ako je to ono što svaki vjernik ovoga svijeta osjeća,onda nam je Bog zajamčen.Postat ću vjernik,ako budem gledao i osjećao kako priroda diše,kako nas snažno prožima,kako nas drži.Gledajte oko sebe,upijte svojim čulima poruku koju vaše tijelo već dodiruje.
nedjelja, 19.04.2009.
Proljeće je otpočelo s kišom
Zapravo,proljeće je otpočelo sa neuobičajenom toplinom,ali ovih dana pokazuje svoje lice.Kiša pogoduje rastu trave,kiša hrani život.Pogoduje i našim kućnim aktivnostima,jer nas sprječava da vikend provedemo u prirodi.Gledamo televiziju,uživamo u bogatstvu svih produkcijskih boja.Naslov ovog bloga je zapravo jedna(skoro i jedina)pjesma gospođe Ksenije Erker koja je ponosna članica žirija HRT-ovog showa Zvijezde pjevaju.Svaki član tog žirija želi ostaviti stručan i važan dojam.Hus osobito.Rajko Dujmić u svojoj pomalo grotesknoj pojavi sve dodatno začinjuje rastresenim,neuravnoteženim stavom.Kao najstručniji član žirija nameće se gospođa Tomčić,koja je ipak još samo jedna osoba koja promovira vlastiti ukus i stav,a sve na stručnoj osnovi.A koga promovira toliko osporavana Katja Kušec?Ona je natjecateljica,ona se trudi.Žiri ju želi uništiti i dati joj glasno do znanja da ne zna pjevati.Njen pratitelj Đani Stipaničev je tu u vrlo neudobnoj ulozi,najblaže rečeno.Ipak,mora se znati da publika glasuje na razini samog showa,da Barbara Kolar i Duško Ćurlić nisu iznad razine na kojoj natjecatelji iskazuju svoje talente,niti žiri svoja (ipak)subjektivna razmišljanja.Pa što onda ne bi i Katja Kušec došla i u finale?Jer,ništa nije neukusnije nego voditelji koji otvoreno,cinično komentiraju rezultate glasovanja publike,kao da je to glasovao netko iz druge galaksije.Oni koji takve show parade uopće i gledaju,sasvim su na razini svojim sudjelovanjem u punjenju proračuna-preko telefonske linije.Zato,gospodo iz showa,spustite se na zemlju.Postoji i jedan drugi show na komercijalnom RTL-u.Taj mi je draži jer tamo gledamo mlade ljude koji žele obznaniti javnosti svoje namjere da postanu dio estrade,a temeljem svojih umijeća i talenata.Svašta smo vidjeli i čuli i dobro se zabavili.Sada je finale i sada su gotovo svi dobri.I žiri nije loš.Ipak,Toni Cetinski,naš vrijedni pjevač,uspio je ocrniti svog kolegu Enriqeua Iglessiasa i sve to u "namjeri"da objasni nadobudnom natjecatelju da nije trebao pokazivati svoje umijeće na pjesmama nekoga,tko o pjevanju"pojma nema".Ako je i od Tonija,previše je.Ako Enrique i ne zna pjevati,ipak Tonijeva zvijezda mu se po planetarnom uspjehu gledano,nikada niti približiti neće.Jelena i Fox su mnogo suzdržaniji i mudriji u iskazivanju svojih viđenja izvedbi.Ipak,to su samo segmenti,jer divno je gledati onakve talente kakav je Zoran Mišić npr.da ne nabrajam još njih dvoje ili troje.On će sasvim sigurno postati zvijezda jer mu je to suđeno.Odnosno zapisano u genima.Kiša pada,trava raste,zvijezde pjevaju.Ako proljeće traži svoje zvijezde,tada nam i kiša pomaže da ih pronađemo u svojim domovima.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
petak, 13.03.2009.
Kad se proljeće javi
Gledam pupanje,klijanje,sunce i oblake.Ožujak nas pritišće sa prvim peludima,šokira nas sa temperaturnim promjenama,čini nas nervoznim i osjetljivim.Podsjeća nas na novi krug života.Pitamo se da li se taj krug ikada može zatvoriti?Pada mi na pamet pjesma koja se zove Miholjice i govori o tome.I z crne zemlje žuto cvijeće raste.Ljudi po nekom defaultu započinju predproljetni ciklus svojih životnih navada.Obrezuje se,čisti,kopa,oblikuje,posprema.Imam tuje,ukrasno drveće koje tijekom godine pusti mlade izdanke i za toliko naraste.Sada ću ih opet dovesti u red kakav meni odgovora jer one to podnose.Ali nije sve u prirodi podložno čovjekovim željama i hirovima.Kad bi barem to svi shvatili i prihvatili.Ovako,svjedočit ćemo narušavanju prirode u svim oblicima.Negdje će doći kazna,negdje ovoga puta neće.A čovjek će likovati nad sobom i svojim dobrim ukusom.Nad svojom velikom i nedostižnom moći.U iščekivanju Uskrsa i njegove simbolike,pokušavamo proživjeti i Korizmu i njene posne postulate.Želimo izaći čisti iz nje,želimo Uskrsom započeti novi ciklus novog proljeća.Razmišljati o simbolici i stvarnom uskrsnuću.O tome što je u našem životu uskrsnuće,u čemu će nas dotaknuti novi život?Ako kontrolirano pomognemo da priroda pokaže svoja uskrsnuća i mi ćemo na neki način biti dio te simbolike,te stvarnosti.Očistimo svoja tijela i svoj duh,onako kako nam to priroda pokazuje.Proljeća i ljeta će nam biti veselija,a jeseni i zime zadovoljnije.
Created by Ljubavna Spajalica - upoznavanje
srijeda, 18.02.2009.
Kad je država na ledu
Ovih dana i oni koji nisu vjerovali da je Hrvatska u"banani",naglo počinju vjerovati u to.Naš premijer kao reprenzent Vlade RH,uvelike je doprinjeo tome.Kad je gusto,kada nitko ne zna kako,kad se vidi i zna da i najveći drhte,tada narod ne da ne voli,nego ne želi ni čuti za neodlučnost i neznanje.A to nam se ovih dana događa.Svi bi htjeli čuti spasonosnu formulu,svi bi htjeli znati da neće baš oni biti ti kojima će recesija presuditi.Nažalost,obični ljudi koji žive od svojih skromnih plaća i koji ne love u mutnom,imaju razloga za brigu,a možda i za strah.Onaj tko je ostao bez posla,a otplaćuje stan i ima djecu ne nazire izlaz iz aituacije.Zato predsjednik vlade treba biti diplomat,treba biti mudar,treba znati što i kada i kome govori.A ako Vlada ne zna što bi bilo najpametnije,treba pitati one koji joj mogu pomoći.Treba dati nadu i snagu svima nama,jer ovaj lov u magli sve nas čini nervoznima,čini nam loše.Gledamo i slušamo svijet.Razvijen svijet kako se i na koje načine bori.A mi slušamo prepucavanja bahatih bankara i našeg guvernera Rohatinskog,koji u ovoj situaciji sam vodi borbu i daje nadu Hrvatima.Treba nam plan,treba nam akcija,treba nam Vlada i premijer da nam kažu konkretne mjere.Mi smo ranjeni,naši susjedi nas grizu,grizu nas iz vlastitog očaja,grizu nas i pravednici iz Haaga.A da sami nisu dostojni toga,jer niti ne znaju što i kome sude.Naša je država i nastala u obrambenom ratu,zato moramo ući u borbu za našu ekonomiju,za naša prirodna i svekolika bogatstva,za našeg čovjeka.Ne smijemo bez njega ostati.
subota, 14.02.2009.
Što je najbolje za prehladu?
Gledajući reklamu"što je najbolje za kašalj",pitam se što je najbolje za curenje nosa?Noć se spušta,nos mi curi.Sutra moram na posao.Super.Ali,to je veljača,mjesec za ženske,mjesec za mačke.Pa ako curi,neka curi.Na TV valentinovski filmovi koji bi trebali reći svima da vole i samo vole.U ljubavi je spas,ljubav će nas izvesti iz recesije,ljubav će nas izdići iznad svega.Volite se i šmrcajte,lipi moji!
